Zdravo, ja sam Ivana.
Iz Beograda sam. Po struci sam diplomirani ekonomista i radim u banci.
Ja nisam lekar ali sa atopijskim mukama se borim gotovo od rodjenja. Već u prvih nekoliko meseci života su se pojavile promene po koži , najpre lica a zatim po prevojima na laktovima, kolenima, izmedju prstiju… Tih 70-tih godina prošlog veka to nije bio tako čest slučaj kao što je danas. Nije bilo adekvatne terapije, lekari nisu o tome znali mnogo (kao što je danas slučaj), nisu postojale neke ustaljene procedure. Jedina terapija koju sam ja koristila je bio čuveni Sinalar – vrlo jak kortikosteroid u obliku krema ili masti, koji smiri kožu ali je takodje i značajno ošteti, istanji, učini još neotpornijom nego što je bila. Niko nije spominjao imunitet kao bitan faktor borbe sa ovim bolestima i niko nije ishranu povezao sa stanjem imuniteta. Jedina preporuka je bila da se, ako je ikako moguće, celo leto provodi na moru. I to je bila dobra preporuka jer na moru se moja koža potpuno oporavi. Ali kako počne jesen, hladnije vreme stanje se naglo pogorša. Jedina uteha je bila nada da će sa pubertetom to sve proći. Ali nije prošlo, nego se drastično pogoršalo. U dva navrata, kad sam imala 13 – 14 godina,stanje je bilo toliko strašno da sam morala na bolničko lečenje.
Vrlo rano su se i alergije ispoljile kao i problemi sa disanjem. Imala sam nepune 2 godine kada je ustanovljena veoma jaka alergija na ribu. Da se razumemo, ja ribu nikad u životu nisam jela jer sam već od mirisa ribe dobijala težak napad alergije koji se ogledao u pre svega, oticanju usana, kapaka, ušiju, ruku, ali i oticanja sluzokože u ustima i disajnim putevima. Jednom sam čak doživela i anafilaktički šok i jedva preživela. Ni sama ne znam koliko sam puta ležala u bolnici, što zbog ispitivanja, što zbog saniranja teških alergijskih reakcija.
Kako se da očekivati, neko ko pati od atopijskog dermatitisa i jakih alergijskih reakcija, teško da će izbeći astmu. Samo što je to nazvano astmom tek kad sam imala 27 godina. Kao mala redovno sam, po nekoliko puta godišnje dobijala teške bronhitise. Sada znam da to jeste bila astma i ako je nazivana imenom hronični bronhitis. Lečenje se svodilo na antibiotike u obliku injekcija najčešće, a napadi su suzbijani tabletama Ventolina. Preventiva nije postojala osim šumećeg kalcijuma koga sam toliko pila da mlečni zubi nisu mogli da ispadaju, kada je došlo vreme za to. I po ovom osnovu sam nekoliko puta završila u bolnici.
Sve ovo izgleda kao ružan san.
Nije bio san i nije bilo lako biti stalno bolestan ali uprkos tome sam ja imala srećno detinjstvo. Vremenom smo naučili čega moram da se čuvam i šta da izbegavam i bilo je i perioda kada sam bila potpuno zdrava. Bila sam odličan djak, imala mnogo prijatelja, bavila se sportom koliko je to bilo moguće, leta provodila na moru, zime na planini. Ali se nikad nisam mirila sa činjenicom da moram da se odreknem neke aktivnosti jer imam problem sa disanjem ili alergijama.
I tako… dok nisam dovoljno odrasla da sama donosim zaključke šta mi prija a šta moram da izbegavam. Svaka čast doktorima, svaka čast mojim roditeljima … oni su zaista dali sve od sebe da mi pomognu i olakšaju. Ali, kako naš narod kaže – Tudja ruka, svrab ne češe – tako je i meni bilo sve bolje i bolje kada sam sama počela da pratim kako se osećam i šta mi pomaže a šta nikako ne prija.
Sama sam došla do zaključka da topao čaj sa kašičicom meda i sokom od pola limuna moj imunitet dovodi na taj nivo da cela zima prodje bez gušenja i bez alergijske kijavice. Da voće i povrće značajno poboljšavaju moje stanje kože a slatkiši ga značajno ugrožavaju. Da fizička aktivnost značajno poboljšava rad mojih pluća. Nikad nisam mogla dugo da trčim ili skačem ili da se penjem uz stepenice ili idem uzbrdo jer je to dovodilo do velikog zamora i gušenja, i zato sam te aktivnosti izbegavala. Tek sa svojih 17 godina sam shvatila da upravo te fizičke aktivnosti pokrenu moja pluća. Dodje do gušenja jer su pluća puna nakupljene sluzi koja ne može da izadje i pravi probleme sa disanjem. Ali kada se ta sluz pokrene i kada dodje do laganog gušenja, treba stati sa tom aktivnosti i malo izdržati jer će nakon par minuta deo te sluzi izaći i osloboditi bar malo disajni put i doći će do olakšanja. Ako se svaki dan ta aktivnost ponavlja, pažljivo bez preterivanja, sve više sluzi će izlaziti i u jednom momentu će pluća biti u stanju da izdrže penjanje stepenicama na peti sprat. I još mnogo toga… Ovo su stvari koje su danas dobro poznate i na mnogo mesta se mogu pročitati ili čuti od lekara ali tada meni i mojim roditeljima to nije niko rekao i zato je stanje mog organizma bilo prilično loše do moje 15, 16, 17… godine.
Zbog svega ovoga, smatram da je moja životna misija da podelim svoje iskustvo i pomognem koliko god mogu svima koji imaju ove iste probleme. Zvanična medicina je milion puta spasila čovečanstvo od raznih epidemija, virusa, bakterija. I zvanična medicina je mnogo, mnogo napredovala poslednjih 100 godina. Ali saznanja i metode zvanične medicine nisu dovoljne da ostanemo zdravi.